Postojeća obrana od tuče je neučinkovita, neisplativa i potencijalno štetna za okoliš

Iako se u javnosti javljaju različita stajališta oko operativne obrane od tuče, valja naglasiti kako u znanstvenoj zajednici te u Svjetskoj meteorološkoj organizaciji postoji jasan i jedinstven stav: ne postoji niti jedan znanstveno utemeljeni dokaz uspješnosti i učinkovitosti obrane od tuče. Metode koje nemaju čvrsta uporišta u znanosti i koje nije moguće nedvojbeno dokazati ne treba operativno provoditi u praksi, a pogotovo to nije dužnost nacionalne meteorološke i hidrološke službe stoga to niti nije praksa u zemljama članicama EU, oglasio se danas DHMZ s priopćenjem i naveo da je osnovna zadaća i uloga DHMZ-a motrenje stanja atmosfere, izrada procjene rizika od pojedinačnih vremenskih nepogoda te razvoj sustava za prognozu i upozorenja na olujna nevremena i druge ekstremne vremenske događaje. Priopćenje je vezano za sve učestalije prozivke građana i političara sa ugroženih područja sjeverozapadnog dijela zemlje koje i ove godine trpi velike štete uzrokovane olujnim sustavima.

Što je tuča i kako nastaje?

Tuča je kruta oborina sastavljena od zrna tuče (mješavina leda, vode i zraka), pojedinačnih ili slijepljenih u veće gromade leda koja nastaje isključivo u vrlo intenzivnim grmljavinskim visoko razvijenim i vlagom bogatim kumulonimbusnim (Cb) oblacima. Tuča nastaje kada su čestice leda odnosno ledene jezgre nošene jakim uzlaznim i silaznim strujama u debelim slojevima Cb oblaka te pritom stvaraju nove, više ili manje, koncentrične slojeve leda (slika 1.) Tek kada težina zrna nadvlada jačinu uzlazne struje, zrna tuče ispadaju iz oblaka. Tuča pada u obliku pljuska iz Cb pri dugotrajnoj grmljavini i zajedno s kišnim pljuskom, najčešće u proljeće i ljeto u kontinentalnoj Hrvatskoj i Istri te u hladnom dijelu godine u južnoj Hrvatskoj.

Koncept obrane od tuče – zasijavanje oblaka

Obrana od tuče koja se temelji na konceptu zasijavanja oblaka polazi od znanstvenog koncepta suzbijanja tuče umjetnim stvaranjem puno većeg broja zametaka leda u prirodnom oblaku nego što bi se to stvorilo prirodnim putem. Uvođenje velikog broja umjetnih jezgri kondenzacije, istovremeno kada se stvaraju i prirodne jezgre, prema teoriji aktualne obrane od tuče, trebalo bi rezultirati zrnima tuče puno manje veličine koja bi se pri padanju otopila ili na zemlju pala kao krupne kapi kiše.

Srebrov jodid je kemijski reagens koji se najčešće korist u umjetnom djelovanju na vrijeme te ima kristalnu strukturu sličnu ledu, a u oblak se unosi uz pomoć aviona, raketa ili prizemnih generatora.

Važno je naglasiti kako se radi o hipotezi za koju do danas nije dana znanstvena opravdanost.

Naime, unatoč značajnom napretku meteorološke znanosti, pogotovo u posljednjih 40tak godina otkada je rast gotovo eksponencijalan zahvaljujući razvoju tehnologije, jedno još uvijek mlado područje je mikrofizika i dinamika oblaka. Stoga je razvoj olujnih Cb oblaka još uvijek teže predvidiv te ga nije moguće uvijek s dovoljnom sigurnošću prognozirati numeričkim modelima za prognozu vremena.

Utjecaj jezgara zaleđivanja na pothlađene kapljice vode učinkovito djeluje u mirnim, slojevitim oblacima, dok za olujne Cb oblake nema uvjerljivih dokaza da unošenje jezgre zaleđivanja uzrokuje smanjenje zrna tuče na tlu. Tučonosno olujni sustavi su sustavi velike energije i još uvijek nije pronađena metoda kojom bi se ta energija učinkovito mogla zaustaviti ili usmjeriti. Pritom se ne smije zaboraviti kako djelovanje na tako složen i dinamičan sustav bez kontrole potencijalno može uzrokovati dodatnu i dugotrajnu štetu veću nego u slučaju bez zasijavanja oblaka srebrovim jodidom.

Iskustvo provođenja operativne obrane od tuče tijekom više desetljeća pokazalo je također kako na formirani tučonosno opasni oblak treba prostorno i vremenski kontinuirano djelovati tijekom njegovog cijelog životnog vijeka. Kako danas sve susjedne države ne primjenjuju obranu od tuče u ovom obliku, zasijavanje oblaka u kojima je tuča već formirana postaje potpuno beskorisno. Kod primjene generatora najveći je problem nepoznavanje podatka o postotku reagensa koji stvarno ulazi u oblak.